William Weber – priča broj 2.
Došli ste. Ipak. Ipak ste došli. Nisam bio siguran da ću vas ikad više videti. Naročito što sam bio malo bezobrazan prošli put. Znate? Na kraju razgovora. Ali morate razumeti. Bar pokušati. Iskren da vam budem, ne znam da li mi je drago što ste došli, ili nije. Jedno je ipak sigurno. Drago mi je što ste doneli ono što sam tražio.
Mmmm… ništa kao kafa i cigara. Naročito kad čekaš na njih. Nema veze što nisu neke. Gest je gest. I hvala vam. Mnogo.
Nego. Da nastavimo. Obećao sam. Kažu “što se mora, nije teško”. Vraga nije. Da nemam cigaru sad u ruci ne bi ni mogao ovo da vam ispričam. Ljudi lažu, znate? Ne samo kad se prave pametni glupim izrekama, nego i generalno. A sad da vam kažem nešto o mom Davieju. I o njemu su lagali.
U to vreme ja sam bio baš na tankom ledu. Uf. Napravio sam žestoku glupost. Taj moj šef, Richards, opasna je glava to bila. Tvrda, brate kao kamen. A imao je tu nesreću… dobro, ja sam imao tu nesreću, da ima ćerku, ne lepoticu, nego lutkicu. Baš je bila moj tip. Uvek sam voleo sitnije. Uvek. A da sve bude gore i ja sam bio njen tip. Ta je bila baš buntovnica i padala je na kretene. Kako se ono zvala? Hm… nije Dolores. Ne znam što mi Dolores pade na pamet. Sabrina, Ana. Tako nešto, jebem li ga. Uglavnom, da vam malo skratim. Spanđam se ja tu nekako sa njom, ni sam ne znam kako. Neka glupa priča je bila. Nije ni trajala. Ali… sve bi to bilo dobro da Richards nije saznao. Bože, bože, kako je lud bio. Mislim da je bio u stanju da me zadavi pred svima. Ali nije. Đubre jedno pokvareno. Znaš šta je napravio? Znaš šta? Čekao. Čekao je baš pravi trenutak da mi se usere u život.
Elem, trebalo je jedno dva meseca da me pogleda sa osmehom na licu. A kako me je samo gledao. Ej. Raširio se frajer kao paun. Samo što ne poleti. Kreten. A iza njega – a jaoo. Iza njega… ne znam kako da vam to dočaram. Visok, namrgođen. Pege ispod očiju. Onako baš, baš uredno obrijan. Frajer u odelu. Ej. U odelu. I to ispeglanom. Kosa začešljana, a riđa. Možeš ti, prijatelju, da je češljaš koliko god hoćeš, ona će opet da izgleda smešno. Prilazi ti meni Richards i kaže: “Weberu… Ovo ti je novi partner.” I smeška se, đubre jedno. Smeška se, a zubi mu žuti, sačuvaj me Bože. Taj Richards je pušio nenormalno. Gotovo da nije gasio.
Nego… Pruži ti meni frajer ruku i kaže: “David O’Donnel. Drago mi je.” Ha. Čuj drago mu je. Šta ti je drago, nesrećo? A ja mamuran, jedva na oči vidim.
A kako je frajer tek bio dosadan. Ne, ne. Ne može se to ispričati. Ma kakvi. Verujte mi, bolje bi prošao da mi je Wanessa bila partner. Koliko je taj čovek mogao da zakera. Nerealno. Nestvarno. Te “Zar ćeš da pušiš u autu?”, te mu smeta pivo. Ej. Pivo mu smeta. Kaže čovek da ne pije na dužnosti. Svašta. Ali dobro. Tek ga unapredili u narkotike. Ja se u sebi mislim, sinko moj, poješće te za dva’es dana. U to vreme se Aurora tek otvorila. Unutra je bilo devojaka da ti pamet stane, a moj Davie pametni skoro sa vrata vadi značku. Pa dobro, ljudino, ne mora svako odmah da zna da si pandur. Uostalom videlo se sa kilometra, nema šta da se predstavlja.
A jebem ti život.
Ne smeta da zapalim ja još jednu?
Uf. Moj Davie. Znaš ti koliko ja puta pogledam u zid i kô da vidim onu njegovu facu. Jebem ti život.
Baš.
Taj dan… To jutro… Ja možda jesam sebično đubre. Ne možda, nego jesam. I mnogi će ti to potvrditi. Ali taj dan… Taj dan bi sve dao da smo samo mogli zameniti mesta. Sve. Boga mi. I znaš šta? Poserem se ja i na njih i na njihovu stanicu. Niko nije došao. Ej. Niko. Kako ljudi mogu tako? Kako?
Uf.
Znaš, na filmu gledaš gluposti. Te masa ljudi, te zastava. Te se poređaju kô na izložbi. Počasni pucanj. Pognute glave. I ti nekako dođeš sa tom slikom. Znaš, nekako opet je drugačije. I cela ta slika – venci, ljudi u crnom, žene sa onim čudom ispred očiju. A moj Davie…
Uf. Jebem ti život.
A… A znaš kakav je Davie bio? Kakav je to čovek. Kakav je to kolega bio? Ne samo meni. Ne. Svima njima. Svima. Neverovatno je da tom čoveku nikad ništa nije bilo teško. Nikad. Znaš šta znači nikad? I šta? Na kraju, šta? Pa je l’ on… je l’ on zaslužio da ga… Ej. Ja sam i dan današnji ubeđen da je to neko podmetnuo. Pa valjda sam ga ja znao. Pa valjda ja znam da taj nikad ne bi zastranio. Nikad. Čuj, “učestvovao u primopredaji”. Ma nemoj? To im je objašnjenje? Jesu to i majci njegovoj rekli? Znaš li ti kako me gledala taj dan? Kako da… šta sam ja mogao njoj da kažem? Šta? Gledala me i… i kao da je čekala. Neko objašnjenje. Neko… ne znam. Kao da je neko trebao da joj kaže da… da je sve to… ne znam. Da je greška. Da ne leži naš Davie tu ispod nas. U toj rupi prokletoj.
Znaš. Nikad sebi neću oprostiti. Nikad. Stajao sam tamo kao kakvo glupo drvo. Bez reči. Bez zagrljaja. Utehe. Ništa.
Posle toga ja danima nisam odlazio na posao. Možda i duže. Ne znam. Vreme mi je tad bilo malo… malo smušeno. Ono što znam je da sam svaki dan radio isto. Svaki dan. Vrteo sam po glavi kome je smetao. Ko bi mogao da mu smesti. Znaš? Nisam… nisam mogao da se mirim sa tim. Nikako. Što je najgore, možda je i neko od kolega. Ko zna? Možda mu je neko od tih smradova smestio.
– Gospodine Weber, uz sve dužno poštovanje, to nije ono što sam ja čuo. Znate, iako nije bilo svedoka, dokaza je bilo. Mnogo.
Ma… ma šta kažeš to? Dokazi? Dokazi?
Ti ćeš da mi pričaš o dokazima? Ti? Šta ti znaš o dokazima? Jesi zato došao ovde? Jesi li? Znaš šta. Da se nosiš i ti i tvoji dokazi. I ova kafa. I cigare. Svi se nosite. Razgovor je završen. Znaš? I nemoj da ti padne napamet da ponovo dođeš. Jesi čuo? Nemoj uopšte tako da me gledaš.
Billy. Ej, Billy! Otvaraj ova vrata. Gotovi smo. Čuješ li me, Billy!?
Leave a Reply