Zapis broj 1.
Dragi dnevniče,
Nikad ti se ranije nisam obratila. Nisam imala ni vremena. Iskreno, ni kad sam bila tek devojčica nisam razmišljala o tebi. Kako ja, tako i moje prijateljice. Bar su mi tako rekle. Ipak, vremena se menjaju. U životu nikad ne znaš. Stvari na koje nikad nisi pomislio ti odjednom postanu sve. A ono što si imao postane samo san. Nekad lep. Nekad baš i ne. Ja sam ovde danas sa tobom baš zbog toga. Moji snovi nisu lepi, dragi moj dnevniče. Nemoj pogrešno da me shvatiš, molim te. Ja sam vedra i vesela. Nikome ne zameram. Ne ljutim se. Ni na sebe, ni na sudbinu. Tako je kako je. Ono što je teško i što ne mogu da kontrolišem je noć. Taj trenutak kad se oči sklope i izgubiš kontrolu. Kad odeš negde gde budan sigurno ne bi otišao. Mama mi kaže da vrištim. Glasno. Ne svaku noć, ali često. Dovoljno često da to ne bude normalno. Dovoljno često da su me i kod doktora odveli. E, tu dolazimo do tebe, dragi moj dnevniče. Kažu mi da si ti najbolji lek.
Nadam se da su u pravu.
Nekoliko seansi u ugodnoj prostoriji sa doktorom Hayesom dovela me ovde gde sam sad. Gledam u crticu, a ona kao da mi namiguje. I dišem duboko, ravnomerno koliko god je to moguće. Baš kako mi je doktor rekao. Kaže: “Skoncentriši se i polako. Stavi srce na papir.” Ma da. Lako je tebi, doktore to da kažeš. Ne radi se o tvom srcu.
Ali, bilo kako bilo, evo mene. Moja crvena šolja čaja – tu! Prozor moje sobe blago odškrinut. Svež vazduh – tu! Karirana dekica preko nogu – tu!
Da krenemo od upoznavanja. Moje ime je Sandra.
Leave a Reply